Na udaru

Razgovor s doc. dr. sc. Mihaelom Riesom, otorinolaringologom i audiologom u KBC-u Sestre milosrdnice u Zagrebu

Razgovarale Renee Davies i Vesna Ivančević Ježek

Tišina. Neki od nas žude za njom, ali više nas je se pribojava. Ako pogledate oko sebe, u bilo kojem javnom prijevoznom sredstvu, u redu u pošti ili u banci, vidjet ćete ljude sa slušalicama u i na ušima ili ljude koji se nadglasavaju u kafićima u kojima svira glasna glazba ili na motorima sa skraćenim ispušnim cijevima kako bi proizvodili što veću buku. Velikim gradovima svako toliko prolaze automobili sa sirenama, a na Novu godinu zabavljamo se petardama i vatrometima.

Sluh je jedno od osjetila koje često uzimamo zdravo za gotovo, a njegovo je pogoršanje često postepeno i, na početku, neprimjetno. Starenje, ali i neka zanimanja mogu ubrzati njegovo oštećenje, pa su tako osobe koje se bave određenim zanimanjima najizloženije oštećenju sluha: posade zrakoplova i radnici u zračnim lukama, odgojitelji i učitelji, posebno oni koji rade s mlađim uzrastom djece, vozači vozila sa sirenama (hitna pomoć, vatrogasci, policija), radnici u tvornicama, stomatolozi (zujanje bušilice nije neugodno samo za pacijente, već i za stomatologe koji su tom zvuku izloženi više sati dnevno), rock zvijezde i sportaši, radnici u kafićima i noćnim klubovima, građevinski radnici te motociklisti i vozači Formule 1.

A što je s konferencijskim prevoditeljima? Ne treba ni spominjati koliko je nama sluh važan, a opet provodimo sate u kabini sa slušalicama na ušima. Kako bismo saznali koliko je to štetno za naš sluh i što možemo učiniti da ga zaštitimo i da osiguramo da što dulje možemo obavljati ovaj posao, razgovarali smo s doc. dr. sc. Mihaelom Riesom, jednim od naših uglednih otorinolaringologa i audiologa u KBC-u Sestre milosrdnice u Zagrebu.

HDKP: Posao kojim se bavimo od nas zahtijeva da provedemo više sati sa slušalicama na ušima. Kao prvo, imate li možda neku preporuku koja se tiče samih slušalica?

MR: Nažalost, ono što sam naučio kroz godine u svemu, a pogotovo kada se radi o audiosvijetu i o reprodukciji zvuka, jest koliko novaca toliko i glazbe. Dakle, slušalice moraju biti nešto na čemu se ne štedi. One moraju biti vrlo kvalitetne, i po materijalu izrade, po komforu nošenja, ali i po kvaliteti zvuka. Naravno, svi vi satima sjedite sa slušalicama na glavi. Ako je to neugodno i ako su one teške, onda vas to ometa u vašem radu. Vi ih nakon nekog vremena ne biste smjeli ni osjetiti na glavi. Ako ih osjetite, onda to nije dobro. Međutim, konstrukcija je slušalica takva da što one zadovoljavaju više uvjeta, to bi mogle biti teže, pogotovo slušalice koje poništavaju pozadinsku buku, jer one znaju imati ugrađenu bateriju s pojačalom koje poništava buku. Kad pronađemo neku sredinu između težine i mehaničkih karakteristika slušalica, onda preostaje funkcionalni dio, a to je zvuk. Zvuk mora biti što je moguće kvalitetniji jer što je kvalitetniji zvuk, to ćete bolje razumijeti ono što slušate i manje se naprezati, odnosno imat ćete manju potrebu za glasnijim zvukom.

HDKP: Mislite li da su bolje slušalice koje stavljamo u uši ili one koje prianjaju uz uho? Jesu li štetnije za sluh one koje stavljamo u uho?

MR: One ne bi trebale ništa više štetiti. Doduše, glasnoća se mijenja s kvadratom udaljenosti, ali one slušalice koje idu u uši, koje su zapravo bliže vašem bubnjiću i vašem unutarnjem uhu, su nešto slabije, tako da opet dođete na isto. Pitanje je koliko decibela isporučuju vašem slušnom organu. One teoretski mogu štetiti više samom zvukovodu, nego naglavne slušalice zato što bi mogle izazvati alergijske reakcije, ekceme, pa čak i upalu kože zvukovoda. Dakle, ako netko ima problema s kožom zvukovoda, onda će mu štetiti, ali ne što se tiče sluha, već samo što se tiče kože.

HDKP: Koliko decibela stalnog slušanja može štetiti sluhu?

MR: Smatra se da sve što je tiše od nekih 75 decibela ne izaziva oštećenja, ali situacija se naglo mijenja iznad 80 – 85 decibela. Ako imate 8-satno radno vrijeme, što idete na veći intenzitet zvuka, to eksponencijalno pada vrijeme tijekom kojeg možete biti izloženi buci. Uvijek treba imati na umu da je decibel eksponencijalna, logaritamska jedinica, a to znači da dvostruko veći broj nije dvostruko jači zvuk, već je to više tisuća puta jači zvuk. Kaže se da već 6 decibela u srednjetonskom području, dakle u govornom području, na umjerenim intenzitetima daje subjektivno dvostruku glasnoću.

Paradoksalno, kod oštećenog sluha, kod sluha oštećenog po receptorskom tipu, dakle oštećenje u pužnici, subjektivni prirast glasnoće još je veći. Zato je kod takvih osoba i sužena dinamika slušanja. Takve osobe vrlo brzo dolaze od razine „jedva čujem“ do razine „e sad mi užasno smeta, pa i boli.“

HDKP: Postoje li vježbe ili neka vrsta treninga za jačanje sluha?

MR: Ne vjerujem da se može efikasno izvježbati samo uho, u smislu ušnih mišića. Možda se može istrenirati izdržljivost i brzina reakcije, ali nisam naišao da je netko to uspio stvarno pouzdano izmjeriti, odnosno znanstveno potvrditi. Svaka vježba slušanja i preciznosti slušanja, u stvari, prvo uključuje mozak. Znači da mi zapravo vježbamo naš mozak, a uho vrši svoju funkciju ako je zdravo. Ono što možemo izvježbati, je mozak. Postoji, naravno, mogućnost da izvježbate prepoznavanje sve kraće i kraće razlike između dvaju zvukova – da možete što bolje prepoznati intonaciju što se tiče nekih glazbenih vježbi – ali to je opet vježbanje mozga. Dakle, vježbe postoje, ali ne za „bildanje“ uha, nego vježbe za asocijativne centre u mozgu kako bi oni radili bolje i poboljšali vaše razumijevanje onoga što čujete.

HDKP: Kako prepoznati signale da sa sluhom nešto nije u redu? Na što treba prvo obratiti pažnju? Koji su prvi simptomi?

MR: Prvenstveno da slabije čujete. Prvi su znaci u razumijevanju govora. Kada morate inzistirati da je oko vas potpuna tišina kako biste nešto čuli i pratili razgovor. Dakle, što više ljudi istovremeno razgovara ili kada postoji neka pozadinska buka, to vam više smeta. To je možda prvi znak da nešto nije u redu. Naravno, ako vam je jasno da imate asimetriju, da na jedno uho čujete bolje, a na drugo uho čujete slabije, i to je znak za uzbunu i za odlazak na pregled i ispitivanje sluha. Šum, tzv. tinitus, još je jedan od znakova da nešto nije u redu. Naše je unutarnje uho vrlo blisko povezano s osjetilom za ravnotežu, tako da ako nešto s ravnotežom nije u redu, to isto tako može biti znak oštećenja unutarnjeg uha.

HDKP: Mogu li se upotrebljavati slušalice ako nosite slušni aparat?

MR: U principu, sa slušalicama ljudi to rješavaju tako da si pojačaju glasnoću zvuka jer je moguće prilagoditi zvuk u slušalicama svojem sluhu. Nažalost, ako su to obične slušalice i obično pojačalo, onda oni nemaju selektivno pojačanje u tom frekvencijskom spektru, već jednostavno linearno pojačanje, pa će onda u nekim frekvencijama to možda biti malo preglasno, a u nekim nedovoljno glasno. Zato danas postoje slušalice koje se mogu individualizirati. One ne pojačavaju zvuk linearno, već selektivno. Dakle, odgovor je može, ali nositi slušalice preko samog slušnog pomagala mislim da baš nije praktično.

HDKP: Neki od nas stavljaju slušalicu na samo jedno uho jer želimo čuti i govor koji sami proizvodimo dok slušamo. Može li to više ošteti sluh na tom uhu?

MR: To znači da će zvuk na tom jednom uhu morati biti glasniji, a ako je ta glasnoća viša od onih koje smo spomenuli i ako je osoba naviknuta imati slušalicu uvijek na istoj strani, to bi moglo kroz godine dovesti do jednostranog oštećenja tog uha.

HDKP: Što je to akustički šok?

MR: To je nešto što ima neke zajedničke elemente s akustičnom traumom i to zapravo jest neka vrsta akustične traume, iako kada se kaže akustička trauma, onda se podrazumijeva nagla impulsna buka koja može oštetiti sluh, dok se kod akustičnog šoka radi o kumuliranju malih akustičkih traumi koje kasnije mogu izazvati svojevrsnu psihogenu reakciju. Neki se pitaju postoji li uopće nešto što se može nazvati akustičkim šokom, ali pokazalo se da ljudi koji su izloženi određenom „maltretiranju“ zvukovima kroz cijelo radno vrijeme i zbog kojih moraju biti koncentrirani i na oprezu, a onda im ulete zvukovi koji su neugodni, na vrlo različite načine reagiraju na takve smetnje i mogu razviti prave psihogene reakcije: mogu imati glavobolje, šum, čak i bolove. Ali to je, u principu, prolazno. To je stvar od koje bi vjerojatno ljude trebalo odmarati.

HDKP: Kod nas se to ponekad događa jer se glasnoće stalno mijenjaju. Netko govori tiho, pa pojačate zvuk, a onda odjednom drugi govornik govori puno glasnije ili dođe do tehničke greške pa vam naglo zazviždi u slušalicama. Kako se od toga obraniti?

MR: Tu bi mogli pomoći automatizirani sustavi koji štite od takve buke. To današnji uređaji reklamiraju. Ja sam malo pogledao što nude velike firme. Postoje slušalice koje imaju ugrađenu takvu zaštitu. Kad dođe do određene razine buke, one ne pojačavaju linearno, već režu.

HDKP: Je li moguće doskočiti nagluhosti operacijom? Postoji li operacija za poboljšanje sluha kao što postoji ona za ispravljanje vida?

MR: Ako dođe do oštećenja sluha, bilo neuralnog, bilo receptorskog – receptorsko je puno češće – tu povratka, nažalost, nema. Postoje kratkotrajna oštećenja, odnosno kratkotrajni pomaci praga nakon akutnog izlaganja glasnoj buci, to su tzv. privremeni pomaci praga ili temporary treshhold shifts koji prolaze sami od sebe u roku od 24 sata. Kod akustičke traume nakon impulsne buke mogu se davati terapije. Jedna je od mogućnosti kortikosteroidna terapija, druga je mogućnost oksigenacija u barokomori, ali to ima smisla samo u akutnoj fazi. Kod kroničnih oštećenja koja se kumuliraju tijekom života ili kroz rad takvo se oštećenje receptorskog tipa, nažalost, vratiti ne može. Tada se stanje može više ili manje popraviti samo s pomoću slušnih aparata. A što se tiče operacije, one su moguće kod provodnog oštećenja sluha, a najveći je razlog takvom oštećenju otoskleroza, kada dođe do okoštavanja stremena. Tada operacija dolazi u obzir i ima jako dobre rezultate.

HDKP: Rekli ste da se može operirati ako je uzrok otoskleroza. Može li se to prepoznati tijekom audiometrije?

MR: Da, tu se može pokazati tzv. provodno-konduktivno oštećenje sluha ili mješovito oštećenje koje ima značajnu provodnu komponentu. To se sve može otkriti s pomoću naših audiodijagnostičkih metoda – tonskom audiometrijom i još nekim drugim testovima može se dokazati da se radi o otosklerozi. Tijekom pregleda pacijent kaže da ne čuje, a doktor kaže da se to ne vidi. To znači da su uši i bubnjići potpuno uredni, ali pacijent kaže da ne čuje. Ako se o tome radi, a nađemo provodno oštećenje, onda se u pravilu radi o otosklerozi, iako ima i nekih odstupanja od te dijagnoze: može se raditi o fiksaciji slušnih koščica na drugim mjestima, o priraslicama ili ovapnjenjima u srednjem uhu. Dakle, ima tu i nekih drugih stvari, ali ako je anamneza neopterećena, onda je to, u načelu, otoskleroza.

HDKP: Je li gubitak sluha s godinama neizbježan uz ovaj posao koji radimo?

MR: Tko više upotrebljava neki svoj organ, naravno da će s vremenom doći do trošenja i vrlo je vjerojatno da će prije doći do oštećenja kod osoba koje rade ovakav posao, iako je to isto vrlo varijabilno jer nismo svi jednaki, pa tako nismo jednaki ni po tome kako reagiramo na buku ni po tome koliko brzo nastupa oštećenje zbog buke. Tako da će tu postojati vrlo velike razlike. Tu se Gauss opet upleo sa svojom krivuljom. Postoje oni koji su mainstream i oni koji su na jednoj ili drugoj strani krivulje.

HDKP: Već ste spomenuli audiometriju. Koliko često biste preporučili provjeru sluha nama koji se bavimo ovim poslom?

MR: Trebalo bi napraviti inicijalno testiranje, a onda, ako nemate nikakvih smetnji, prosječno svake tri godine. Niste vi sad izloženi svaki dan buci od 100 decibela, ali mislim da bi trogodišnje razdoblje bilo najbolje.

HDKP: Što se tiče uzroka nagluhosti, uz genetski i degenerativni, ima li tu još nekih faktora, kao što su pušenje ili menopauza, što smo čitali u nekim člancima?

MR: Ma pušenje je danas krivo za sve, ali da je baš prepoznato kao jedan od glavnih čimbenika u oštećenju sluha, to ne mogu reći. Ženska menopauza – teško je reći. Ima ljudi koji su u godinama i koji imaju izvanredan sluh, a možda su i pušači, pa imaju gotovo uredan prag sluha.

HDKP: Koji je uzrok infarkta uha?

MR: Privremeni se gubitak sluha više odnosi na akustičku traumu, ali može doći do privremenog gubitka sluha i zbog poremećaja cirkulacije u unutrašnjem uhu. Unutarnje uho jest evolucijski mladi organ i tu je tkivo visoko diferencirano – što znači da je strogo specijalizirano za ono što radi. Takva su tkiva vrlo osjetljiva na hipoksiju, tj. na manjak kisika, pa tako svaki, i najmanji manjak kisika može dovesti do relativno brzog oštećenja. E sad, ako je taj manjak kisika bio kratkotrajan, onda će takvo biti i oštećenje, pa će se sluh oporaviti sam od sebe. Anatomiju krvnih žila unutarnjeg uha možemo opisati fenomenom „zadnje livade“. To znači da nema kolaterale. Zato što je zadnja, ta je livada najugroženija. Ako se bilo što dogodi, ona prva ostaje na suhom, odnosno, taj dio pužnice prvi strada. Što je začepljenje krvne žile bliže većim žilama, to će veći dio pužnice biti zahvaćen, pa sve do toga da bude zahvaćena i ravnoteža, jer smo rekli da su osjetilo za sluh i osjetilo za ravnotežu anatomski vrlo bliski, tako da se kod nekih smetnji cirkulacije to može manifestirati iznenadnim gubitkom sluha, jakim šumom i žestokom vrtoglavicom, mučninom i povraćanjem.

Doktore, puno Vam hvala.

Što, dakle, činiti kako bismo najbolje zaštitili sluh? Pokušajte ne pojačavati glasnoću u slušalicama, jer što je glasniji zvuk, to kraća mora biti izloženost buci. Koristite se što kvalitetnijim slušalicama i odmarajte uši što je više moguće. Izbjegavajte mjesta gdje glasnoća prelazi 80 dB, a ako idete u kino, na rock koncert ili sportsku priredbu, zaštitite uši čepićima. U avionu se koristite slušalicama koje poništavaju pozadinsku buku i testirajte sluh barem svake tri godine. I naučite ponekad uživati u tišini.