Konferencijsko prevođenje u Hrvatskoj počinje potkraj pedesetih godina prošlog stoljeća. Usmenim (simultanim i konsekutivnim) prevođenjem bavili su se pojedinci koji nisu bili institucijski organizirani. Prevodila su se individualna predavanja, radni seminari i konferencije, pretežno iz područja politike, znanosti i umjetnosti u turističkim središtima koja su postajala i važna konferencijska središta (Dubrovnik, Cavtat, Opatija).

Šezdesetih godina prošlog stoljeća u Beogradu je osnovano Udruženje konferencijskih prevodilaca Srbije. Ono je ubrzo preraslo u jugoslavensko udruženje, koje je okupljalo uglavnom zagrebačke i beogradske prevoditelje koji su pokrivali čitavu bivšu državu. S rastom broja međunarodnih skupova povećavao se i broj kvalificiranih prevoditelja, pa se pojavila potreba za republičkim organiziranjem udruženja.

Prvo republičko udruženje osnovano je u Sloveniji, a ubrzo nakon toga, na inicijativu Vladimira Ivira i Janka Paravića, osnovano je – 23. prosinca 1974. godine – i u Hrvatskoj Društvo simultanih i konsekutivnih prevodilaca (danas Hrvatsko društvo konferencijskih prevoditelja).

Članovi-osnivači društva bili su (abecednim redom) Vera Andrassy, Vesna Grbin, Dalia Grin, Vladimir Ivir, Živka Jurak, Jagoda i Višnja Lukavac, Marija Marušić, Neda i Janko Paravić, Mladen Raukar, Jere Tarle i Gabrijela Vidan.

U upravni odbor izabrani su Janko Paravić, predsjednik, Gabrijela  Vidan, tajnik i  Jagoda Lukavac, blagajnik. Izabran je i nadzorni odbor (Vesna Grbin, Dalia Grin, Marija Marušić) i sud časti (Živka Jurak, Vladimir Ivir, Jere Tarle).